Brodske iseljeničke sudbine
piše: Emil Cipar
piše: Emil Cipar
Meschede u Sauerlandu niti po čemu nije stereotip njemačkih gradova u kojima žive i rade naši iseljenici, ali to je tipično za mene. Nekako me život nije nikada nosio bujicom, nego uz rub. Ima puno toga što je u mojemu životu posebno, jedinstveno, drugima čudno i neobično ...ali ja sam naučio živjeti s tim. Nisam želio tu posebnost ...to mi je sudbina stavila u krilo, a na nju nisam imao utjecaja.
Od samog rođenja bilo to tako. Kršten sam na drugi način, čak dva puta, drukčije naučio čitati i pisati, imao drukčije djetinjstvo, na drugi način postao Hrvatom...
Nastavilo se to i u Njemačkoj.
I procjene moje osobe bile su uvjek posebne. Ako sam nekoga oduševio, onda sam čuo ...ti si poseban čovjek! A ako sam pak nekoga razočarao onda je bilo ono ...ma ti uvjek moraš biti nešto posebno!
Ne želim to, niti sam ikada želio. Iskonski sam želio biti prosječan, ali mi to nikada nije polazilo za rukom.
Tako je bilo i s novinarstvom. Želio sam biti novinar, još od najranijeg djetinjstva. Istina nisam tada niti znao šta je to novinar, ali znao sam da postoje osobe koje prenose vijesti. I to jako direktno, bez ikakvih posrednika, pisanja, agencija, tiskara, distributera...
Mjesto u kojemu sam se rodio je Drenova u blizini Prnjavora u Bosni. Kuće su bile razbacane po brežuljcima, u dolini je Vijaka ...omanja rijeka, nikakvih putova ...a o struji da ne govorim. I bila je to Europa u malom. Sedam raznih nacija, četiri religije ...živjelo je na tome prostoru.
U susjednom selu bila je „zadruga“, danas bi se to zvalo trgovina. Ne znam kako bih opisao tu „zadrugu“, jer njena uloga je bila višenamjenska. Do nje je dolazio dva puta tjedno poštar iz grada i njegov dolazak očekivan je s nestrpljenjem. „Zadruga“ je bila prva novinska agencija u mojemu životu i u njoj sam napravio prva novinarska iskustva.
Dolazak poštara očekivala su djeca iz sela. Sa svih brda okupljali smo se tu. Poštar bi nas pitao ...ko je s Vinke? Ko je s Begluka? Ko iz Prerada? I uručivao nam pisma. Ja sam bio s Begluka, ali i pet-šest drugih dječaka ...jačih i bržih od mene. Ako je bilo neko pismo za nekoga na Begluku, poštar ga je dao nekome od nas, a mi smo se svi u trku uputili prema kući onoga na koga je pismo bilo adresirano. Bila je to utrka u kojoj slabiji nemaju šansu. Pobjednik je redovno dobijao nagradu, a ona se zvala muštuluk. Još izdaleka se vikalo, naprimjer ...Štefane muštuluk ...muštuluuuuuk!
Prvi koji je donijeo vijest o nečemu dobio je nagradu. Najčešče su to bila dva-tri oraha, ili jaje, jabuka, kocka šećera ...i tako.
Ja sam uvjek ostao kratkih rukava.
A tako sam želio jednoga dana dobiti svoj muštuluk. I ukazala mi se prilika. Jednoga dana, igrali smo se u blizini rijeke, a Nedžo ...dječak nešto stariji od mene, okliznuo se i pao u vodu. Ostali priskočiše u pomoć, a ja sam u tome prepoznao vijest i već vidio svoj muštuluk. Potrčah ka kući Nedžine majke. Mislio sam da će mi „duša ispasti“, ali htio sam jedanput biti prvi. Učini mi se nekako da to i nije baš neka vijest ...to se često događalo da netko padne u vodu. E jebiga ...prvi puta mi se pružila prilika da zaradim svoj muštuluk, a onda ispadne da vijest i nije baš ono... Trebalo je tek od toga nevažnog događaja napraviti vijest.
Izdaleka sam počeo izbezumljno vikati ...Stojna, Stooojna ...muštuluuuk! Stojna je bila Nedžina mama. Ona je bila ispred kuće. Primjeti me i uputi se k meni u susret, radoznalo me gledajući.
Na izmaku snaga jedva sam uspio izgovoriti obrađenu vijest ...Nedžo se utopio!
Šta je slijedilo, ne moram ni govoriti. Uskoro se cijeli Begluk u trku uputio k rijeci. Neki su ponijeli komad užeta, neki kuku kojom se vadilo sijeno iz plasta.
Kada su stigli na mjesto događaja ...ništa nije ukazivalo na neku nesreću. Nedžo i ostala djeca igrali su se, kao da se nije ništa dogodilo. Svi su pogledali u mene.
Moja prva story završila neslavno. Umjesto muštuluka, navukao sam na sebe na sebe bijes svih sudionika.
Od samog rođenja bilo to tako. Kršten sam na drugi način, čak dva puta, drukčije naučio čitati i pisati, imao drukčije djetinjstvo, na drugi način postao Hrvatom...
Nastavilo se to i u Njemačkoj.
I procjene moje osobe bile su uvjek posebne. Ako sam nekoga oduševio, onda sam čuo ...ti si poseban čovjek! A ako sam pak nekoga razočarao onda je bilo ono ...ma ti uvjek moraš biti nešto posebno!
Ne želim to, niti sam ikada želio. Iskonski sam želio biti prosječan, ali mi to nikada nije polazilo za rukom.
Tako je bilo i s novinarstvom. Želio sam biti novinar, još od najranijeg djetinjstva. Istina nisam tada niti znao šta je to novinar, ali znao sam da postoje osobe koje prenose vijesti. I to jako direktno, bez ikakvih posrednika, pisanja, agencija, tiskara, distributera...
Mjesto u kojemu sam se rodio je Drenova u blizini Prnjavora u Bosni. Kuće su bile razbacane po brežuljcima, u dolini je Vijaka ...omanja rijeka, nikakvih putova ...a o struji da ne govorim. I bila je to Europa u malom. Sedam raznih nacija, četiri religije ...živjelo je na tome prostoru.
U susjednom selu bila je „zadruga“, danas bi se to zvalo trgovina. Ne znam kako bih opisao tu „zadrugu“, jer njena uloga je bila višenamjenska. Do nje je dolazio dva puta tjedno poštar iz grada i njegov dolazak očekivan je s nestrpljenjem. „Zadruga“ je bila prva novinska agencija u mojemu životu i u njoj sam napravio prva novinarska iskustva.
Dolazak poštara očekivala su djeca iz sela. Sa svih brda okupljali smo se tu. Poštar bi nas pitao ...ko je s Vinke? Ko je s Begluka? Ko iz Prerada? I uručivao nam pisma. Ja sam bio s Begluka, ali i pet-šest drugih dječaka ...jačih i bržih od mene. Ako je bilo neko pismo za nekoga na Begluku, poštar ga je dao nekome od nas, a mi smo se svi u trku uputili prema kući onoga na koga je pismo bilo adresirano. Bila je to utrka u kojoj slabiji nemaju šansu. Pobjednik je redovno dobijao nagradu, a ona se zvala muštuluk. Još izdaleka se vikalo, naprimjer ...Štefane muštuluk ...muštuluuuuuk!
Prvi koji je donijeo vijest o nečemu dobio je nagradu. Najčešče su to bila dva-tri oraha, ili jaje, jabuka, kocka šećera ...i tako.
Ja sam uvjek ostao kratkih rukava.
A tako sam želio jednoga dana dobiti svoj muštuluk. I ukazala mi se prilika. Jednoga dana, igrali smo se u blizini rijeke, a Nedžo ...dječak nešto stariji od mene, okliznuo se i pao u vodu. Ostali priskočiše u pomoć, a ja sam u tome prepoznao vijest i već vidio svoj muštuluk. Potrčah ka kući Nedžine majke. Mislio sam da će mi „duša ispasti“, ali htio sam jedanput biti prvi. Učini mi se nekako da to i nije baš neka vijest ...to se često događalo da netko padne u vodu. E jebiga ...prvi puta mi se pružila prilika da zaradim svoj muštuluk, a onda ispadne da vijest i nije baš ono... Trebalo je tek od toga nevažnog događaja napraviti vijest.
Izdaleka sam počeo izbezumljno vikati ...Stojna, Stooojna ...muštuluuuk! Stojna je bila Nedžina mama. Ona je bila ispred kuće. Primjeti me i uputi se k meni u susret, radoznalo me gledajući.
Na izmaku snaga jedva sam uspio izgovoriti obrađenu vijest ...Nedžo se utopio!
Šta je slijedilo, ne moram ni govoriti. Uskoro se cijeli Begluk u trku uputio k rijeci. Neki su ponijeli komad užeta, neki kuku kojom se vadilo sijeno iz plasta.
Kada su stigli na mjesto događaja ...ništa nije ukazivalo na neku nesreću. Nedžo i ostala djeca igrali su se, kao da se nije ništa dogodilo. Svi su pogledali u mene.
Moja prva story završila neslavno. Umjesto muštuluka, navukao sam na sebe na sebe bijes svih sudionika.
Bilo mi je suđeno postati novinar na neobičan i nekonvencionalan način. Mislio sam da je taj san izgubio svaki smisao mojim odlaskom u Njemačku.
Ali ipak ispalo sve onako, kako je vlasnik nevidljive ruke, koja me vodi kroz život to predvidio.
Da bih poboljšao stanje u kućnoj blagajni, morao sam se dovijati na razne načine. Jedna praktična mogućnost bila je raznositi novine pretplatnicima. To se radilo u rane jutarnje sate, tako da sam to mogao obaviti prije odlaska na posao. Bilo je to dosta slabo plaćeni posao, ali pružao je mogućnosti dodatne zarade. Za svakog novog pretplatnika, kojega sam uspio pridobiti dobivao sam 180 DEM. Ponekad mi je uspijevalo pridobiti i četiri nova pretplatnika mjesečno. Osim toga, bila je tu i ne baš beznačajna napojnica, koju sam dobivao jednom mjesečno prigodom naplaćivanja pretplate. Ponekad su neke trgovine dijelile flajere, pa sam i to obavljao usput i za to dobivao nešto novaca.
Distributer tih regionalnih novina bio je ujedno i urednik lokalnog dijela. On je pisao o događajima u našem gradu ...iz dana u dan. Ujutro rano podjelio je novine raznosačima po rajonima ...i sam je imao jedan, a nakon obavljena posla ostao je u uredništvu i brinuo se o događajima toga dana. Nas ...ostale raznosače zamolio je da ga informiramo o eventualnim događajima u njihovom rajonu toga jutra.
I kao inače ...kod mene se nije događalo ništa. Kolege su uvjek imale neku informaciju od koje je on napravio vijest ...ali kod mene ništa. Ni požar, ni sudar, ni tučnjava... Baš ništa!
Manfred ...tako se zvao izdavač i urednik i raznosač... pozove me jednoga jutra na piće. Bila je subota, pa nisam morao ići na posao.
-Ma kako se to ništa ne događa u tvojemu rajonu? U cijelom gradu se nešto događa ...a kod tebe ništa! Daj ispričaj mi što si danas doživio.
-Ma ništa posebno ...sve je bilo uobičajeno.
-Jesi li nekoga susreo? Nekoga koga inače ne susrećeš u to doba.
-Baš ništa! Jedino me žena trgovca bicklima dočekala pred vratima i rekla da nije mogla spavati jer je susjedov pas jako lajao ...inače ništa!
-Ma šta kažeš! Idemo odmah tamo!
Da ne duljim ...susjedov pas je lajao, jer je te noći provaljeno u trgovinu bicikla, što je vlasnik doznao tek kada ga je Manfred upozorio da psi ne laju iz zadovoljstva, ili što žele nekom pokvariti san. Ubrzo je stigla policija, moglo se napraviti super fotke, a ja sam dobio prvu lekciju iz novinarstva. Naučio sam otvoriti oči, zbrojiti dva i dva.
Od toga dana događalo se uvjek nešto i u mojemu rajonu. Manfred je napravio vijest, ja sam dobio uvjek svoj honorar. Nije to bilo nikada u novcu, ali zato u konkretnim bonovima, kartama za kino, kazalište... Nije bilo za odbaciti. Pogotovu je bio cjenjen bon jednog mesara, koji je pravio najukusnije kobasice za pečenje, koje sam ikada jeo. Imao je imbis u gradu, pa smo često nedjeljom svratili kod njega na kobasice. Žena koja nas posluživala, prepoznala je po bonu odakle on potiče i dodala je uvjek u šali ...Za novinare se moramo posebno potruditi, jer ćemo inače završiti u crnoj kronici. Jednoga dana, pozove me Manfred opet na piće. -Čuj ...ne stignem više obavljati sve poslove. Ne stignem napisati sve vijesti, jer mi se prostor povećao, što je dobro, ali s druge strane ne stignem jednostavno. Možeš li ti makar svoje vijesti napisati i obraditi. Bit će ti plaćeno po tarifi.
-Rado bih, ali ja o tome nemam pojma. Nisam studirao novinarstvo ...iz tehničke sam struke.
-Polako samo ...kao prvo ...novinarstvo nije akademsko zanimanje,nego zanat, a on se da izučiti. Postoji par pravila i njih se moraš pridržavati kao pijan plota i to je sva tajna. Prvo pravilo koje ti trebaš je 5W. To je nastalo iz igre riječi, ali ne znači ništa više nego da u svakoj napisanoj ili izgovorenoj vijesti trebaju biti odgovori na pet pitanja, a to su ...tko, što, gdje, kada, kako. Sva ta pitanja počinju sa W, pa odatle 5W. Redosljed odgovora je individualna stvar i njime određuješ ritam.
Ali ipak ispalo sve onako, kako je vlasnik nevidljive ruke, koja me vodi kroz život to predvidio.
Da bih poboljšao stanje u kućnoj blagajni, morao sam se dovijati na razne načine. Jedna praktična mogućnost bila je raznositi novine pretplatnicima. To se radilo u rane jutarnje sate, tako da sam to mogao obaviti prije odlaska na posao. Bilo je to dosta slabo plaćeni posao, ali pružao je mogućnosti dodatne zarade. Za svakog novog pretplatnika, kojega sam uspio pridobiti dobivao sam 180 DEM. Ponekad mi je uspijevalo pridobiti i četiri nova pretplatnika mjesečno. Osim toga, bila je tu i ne baš beznačajna napojnica, koju sam dobivao jednom mjesečno prigodom naplaćivanja pretplate. Ponekad su neke trgovine dijelile flajere, pa sam i to obavljao usput i za to dobivao nešto novaca.
Distributer tih regionalnih novina bio je ujedno i urednik lokalnog dijela. On je pisao o događajima u našem gradu ...iz dana u dan. Ujutro rano podjelio je novine raznosačima po rajonima ...i sam je imao jedan, a nakon obavljena posla ostao je u uredništvu i brinuo se o događajima toga dana. Nas ...ostale raznosače zamolio je da ga informiramo o eventualnim događajima u njihovom rajonu toga jutra.
I kao inače ...kod mene se nije događalo ništa. Kolege su uvjek imale neku informaciju od koje je on napravio vijest ...ali kod mene ništa. Ni požar, ni sudar, ni tučnjava... Baš ništa!
Manfred ...tako se zvao izdavač i urednik i raznosač... pozove me jednoga jutra na piće. Bila je subota, pa nisam morao ići na posao.
-Ma kako se to ništa ne događa u tvojemu rajonu? U cijelom gradu se nešto događa ...a kod tebe ništa! Daj ispričaj mi što si danas doživio.
-Ma ništa posebno ...sve je bilo uobičajeno.
-Jesi li nekoga susreo? Nekoga koga inače ne susrećeš u to doba.
-Baš ništa! Jedino me žena trgovca bicklima dočekala pred vratima i rekla da nije mogla spavati jer je susjedov pas jako lajao ...inače ništa!
-Ma šta kažeš! Idemo odmah tamo!
Da ne duljim ...susjedov pas je lajao, jer je te noći provaljeno u trgovinu bicikla, što je vlasnik doznao tek kada ga je Manfred upozorio da psi ne laju iz zadovoljstva, ili što žele nekom pokvariti san. Ubrzo je stigla policija, moglo se napraviti super fotke, a ja sam dobio prvu lekciju iz novinarstva. Naučio sam otvoriti oči, zbrojiti dva i dva.
Od toga dana događalo se uvjek nešto i u mojemu rajonu. Manfred je napravio vijest, ja sam dobio uvjek svoj honorar. Nije to bilo nikada u novcu, ali zato u konkretnim bonovima, kartama za kino, kazalište... Nije bilo za odbaciti. Pogotovu je bio cjenjen bon jednog mesara, koji je pravio najukusnije kobasice za pečenje, koje sam ikada jeo. Imao je imbis u gradu, pa smo često nedjeljom svratili kod njega na kobasice. Žena koja nas posluživala, prepoznala je po bonu odakle on potiče i dodala je uvjek u šali ...Za novinare se moramo posebno potruditi, jer ćemo inače završiti u crnoj kronici. Jednoga dana, pozove me Manfred opet na piće. -Čuj ...ne stignem više obavljati sve poslove. Ne stignem napisati sve vijesti, jer mi se prostor povećao, što je dobro, ali s druge strane ne stignem jednostavno. Možeš li ti makar svoje vijesti napisati i obraditi. Bit će ti plaćeno po tarifi.
-Rado bih, ali ja o tome nemam pojma. Nisam studirao novinarstvo ...iz tehničke sam struke.
-Polako samo ...kao prvo ...novinarstvo nije akademsko zanimanje,nego zanat, a on se da izučiti. Postoji par pravila i njih se moraš pridržavati kao pijan plota i to je sva tajna. Prvo pravilo koje ti trebaš je 5W. To je nastalo iz igre riječi, ali ne znači ništa više nego da u svakoj napisanoj ili izgovorenoj vijesti trebaju biti odgovori na pet pitanja, a to su ...tko, što, gdje, kada, kako. Sva ta pitanja počinju sa W, pa odatle 5W. Redosljed odgovora je individualna stvar i njime određuješ ritam.
Jednostavno je to pomislih, ali to ne može biti sve.
-Napiši par vijesti, pa ćemo vidjeti. Možeš od mene dobiti pisaći stroj ...znaš li tipkati?
-Sa dva prsta, ali to se da naučiti.
-Nemoj ni pokušavati. Ja pišem toliko toga, ali još uvjek to činim sa dva prsta. Pokušavao sam ...ali ne ide. Jednom krivo naučeno ...za vječnost krivo naučeno. Potrudi se da novinarska pravila naučiš ispravno.
-I piši jednostavnim rječnikom, rječnikom onoga koji čita. Pravilo broj dva je ...piši tako da te tvoja majka razumije! Što jednostavnije to bolje. To je za sada dovoljno ...a sada ...na posao!
-Napiši par vijesti, pa ćemo vidjeti. Možeš od mene dobiti pisaći stroj ...znaš li tipkati?
-Sa dva prsta, ali to se da naučiti.
-Nemoj ni pokušavati. Ja pišem toliko toga, ali još uvjek to činim sa dva prsta. Pokušavao sam ...ali ne ide. Jednom krivo naučeno ...za vječnost krivo naučeno. Potrudi se da novinarska pravila naučiš ispravno.
-I piši jednostavnim rječnikom, rječnikom onoga koji čita. Pravilo broj dva je ...piši tako da te tvoja majka razumije! Što jednostavnije to bolje. To je za sada dovoljno ...a sada ...na posao!
Razgovor je vođen jedne subote, a već idući ponedjeljak, pojavila se u novinama vijest potpisana mojim imenom. Nakon toga je to bila redovna pojava. Manfred mi je rekao da pišem i o stvarima koje nisu za naše novine. On je uvjek pronalazio kupca za dobro napisanu vijest. A vijest je mogla biti sve što sam uočio toga dana ...prvi snijeg, prvi požutjeli list, prve lastavice, povećana seksualna aktivnost divljih kunića, kojih je u gradu bilo bezbroj, oštečeni asfalt, nepravilno parkiran kamion...
Zarada nije bila baš nešto, ali je sve pričinjavalo zadovoljstvo. Najzanimljivije je bilo to da sam jako brzo dobio povratnu informaciju i komentar. Svoje čitatelje sam sretao na poslu, ulici, trgovini... Znao sam kako je koja vijest „sjela“, znao sam što se više čita ...što izaziva više pozornosti. -Ne podliježi nikada željama čitatelja, jer ćeš ući u ovisnost, koje ćeš se teško osloboditi. Odredi sam kriterije što je važno, a što ne ...govorio mi je Manfred, a ja sam slijedio njegove savjete. Pisao sam kasnije i za regionalna i izvanregionalna i nacionalna izdanja ...što je donosilo više novca, ali pričinjavalo manje zadovoljstva.
A informacije su stizale i same. Dojavljivano mi je kada se što dogodilo, kada će se što dogoditi, gdje se „nešto kuha“...
-Ostani uvjek kod osnovnih pravila! To je izuzetno važno i za tebe i za struku ...rekao mi je Manfred nakon zajedničkog obilaska jednoga rudnika željezne rude, koji sada služi kao muzej i jedini je izvor prihoda male komune u bliskom susjedstvu.
-Ponekad moraš zanemariti pravila, ali onda moraš biti svjestan toga da je to iznimka i da ćeš se odmah poslije toga vratiti njima. Vidiš ...naše pretke, koji su radili u ovom rudniku. Strogo su se držali rudarskih pravila, gradili prolaze i potpore po propisu. Išlo je to na račun njihove zarade, ali nisu živjeli po pravilu ...poslije mene potop, već su mislili na iduće generacije. Danas rudnik zahvaljujući solidnoj gradnji, može poslužiti kao muzej, a od toga živi cijelo ovo malo mjesto.
Zarada nije bila baš nešto, ali je sve pričinjavalo zadovoljstvo. Najzanimljivije je bilo to da sam jako brzo dobio povratnu informaciju i komentar. Svoje čitatelje sam sretao na poslu, ulici, trgovini... Znao sam kako je koja vijest „sjela“, znao sam što se više čita ...što izaziva više pozornosti. -Ne podliježi nikada željama čitatelja, jer ćeš ući u ovisnost, koje ćeš se teško osloboditi. Odredi sam kriterije što je važno, a što ne ...govorio mi je Manfred, a ja sam slijedio njegove savjete. Pisao sam kasnije i za regionalna i izvanregionalna i nacionalna izdanja ...što je donosilo više novca, ali pričinjavalo manje zadovoljstva.
A informacije su stizale i same. Dojavljivano mi je kada se što dogodilo, kada će se što dogoditi, gdje se „nešto kuha“...
-Ostani uvjek kod osnovnih pravila! To je izuzetno važno i za tebe i za struku ...rekao mi je Manfred nakon zajedničkog obilaska jednoga rudnika željezne rude, koji sada služi kao muzej i jedini je izvor prihoda male komune u bliskom susjedstvu.
-Ponekad moraš zanemariti pravila, ali onda moraš biti svjestan toga da je to iznimka i da ćeš se odmah poslije toga vratiti njima. Vidiš ...naše pretke, koji su radili u ovom rudniku. Strogo su se držali rudarskih pravila, gradili prolaze i potpore po propisu. Išlo je to na račun njihove zarade, ali nisu živjeli po pravilu ...poslije mene potop, već su mislili na iduće generacije. Danas rudnik zahvaljujući solidnoj gradnji, može poslužiti kao muzej, a od toga živi cijelo ovo malo mjesto.
Kada sam se preselio u Remscheid, nije više bilo prostora za novinarstvo. Radio sam puno, često putovao, a svaku slobodnu minutu provodio u krugu obitelji. Međutim ...krojač moje sudbine ...nije se dao. Opet me ...istina na brutalan način uveo u novinarske vode.
Teška operacija, invalidnost, prijevremena mirovina... izbacili su me iz ravnoteže i sa puta, kojega sam pokušao sam kreirati. Žalio sam uvjek za nedostatkom vremena, a sada sam ga odjednom imao na pretek. Kako ga ubiti? Baš ubiti, jer je postalo nesnošljivo to vrijeme u izobilju. Kako ga ispuniti nečim što sam u stanju obavljati, a da ne prekorači moje jako ograničene fizičke sposobnosti.
I opet završi na novinarstvu. Jednoga dana ...dosadilo mi heklanje, pletenje, gobleni, križaljke, šivanje ...pa se posvetih društvenom radu ...sindikat i tako to. Jako brzo napravih neko izvješče sa neke dosadne sjednice za lokalne novine, a uredniku se to svidjelo, jer je bio „gotov proizvod“. Sastah se sa urednikom ...dogovorih suradnju, bez ugovora i potpisa. I ta suradnja sklopljena prije četvrt stoljeća ...traje još i danas. Mijenjali su se oblici, kvantitet i kvalitet, ali ...suradnja ostala.
Kasniji događaji u mojemu životu ...bili su usko vezani uz novinarstvo. Onaj nevidljivi, koji je želio da se bavim novinarstvom, nije birao niti načina niti sredstva da me na tome putu zadrži. Stvorio je krupne događaje, koji mi nisu dopuštali da ostavim to novinarstvo, kojega i volim i proklinjem.
Ne bih sada u detalje, jer to nebi stalo u ovu pripovjest ...bolje rečeno ispovjest. Samo toliko ...da sam se u tome svijetu ugodno osjećao, upoznao puno zanimljivih osoba i osobnosti, osoba koje su obilježile drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Surađivao sam sa najvećim medijima u Njemačkoj. Od svega je ostala samo hrpa uspomena i brojna poznanstva. To mi omogućuje i obvezuje me da i sada napišem nešto retroperspektivno, da na neku vijest napišem komentar.
Osnovna pravila nisam niti zaboravio niti napustio.
Teška operacija, invalidnost, prijevremena mirovina... izbacili su me iz ravnoteže i sa puta, kojega sam pokušao sam kreirati. Žalio sam uvjek za nedostatkom vremena, a sada sam ga odjednom imao na pretek. Kako ga ubiti? Baš ubiti, jer je postalo nesnošljivo to vrijeme u izobilju. Kako ga ispuniti nečim što sam u stanju obavljati, a da ne prekorači moje jako ograničene fizičke sposobnosti.
I opet završi na novinarstvu. Jednoga dana ...dosadilo mi heklanje, pletenje, gobleni, križaljke, šivanje ...pa se posvetih društvenom radu ...sindikat i tako to. Jako brzo napravih neko izvješče sa neke dosadne sjednice za lokalne novine, a uredniku se to svidjelo, jer je bio „gotov proizvod“. Sastah se sa urednikom ...dogovorih suradnju, bez ugovora i potpisa. I ta suradnja sklopljena prije četvrt stoljeća ...traje još i danas. Mijenjali su se oblici, kvantitet i kvalitet, ali ...suradnja ostala.
Kasniji događaji u mojemu životu ...bili su usko vezani uz novinarstvo. Onaj nevidljivi, koji je želio da se bavim novinarstvom, nije birao niti načina niti sredstva da me na tome putu zadrži. Stvorio je krupne događaje, koji mi nisu dopuštali da ostavim to novinarstvo, kojega i volim i proklinjem.
Ne bih sada u detalje, jer to nebi stalo u ovu pripovjest ...bolje rečeno ispovjest. Samo toliko ...da sam se u tome svijetu ugodno osjećao, upoznao puno zanimljivih osoba i osobnosti, osoba koje su obilježile drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Surađivao sam sa najvećim medijima u Njemačkoj. Od svega je ostala samo hrpa uspomena i brojna poznanstva. To mi omogućuje i obvezuje me da i sada napišem nešto retroperspektivno, da na neku vijest napišem komentar.
Osnovna pravila nisam niti zaboravio niti napustio.
-U tvojim prilozima čitatelj mora naći odgovore na pomenutih pet pitanja, ali nikako ne smije razaznati tvoj spol, nacionalnost, religiju, boju kože, ideologiju, seksualnu opredjeljenost... Tebe ne smije biti nigdje! Ako ti to uspije ...onda si dosljedan ...struci ...i sam sebi.
Trudio sam se Manfrede i ...nije bilo uvjek lako. Imao sam dovoljno problema zbog nekih formulacija i stavova. I nisam još uvjek dobio svoj muštuluk, kojega sam toliko želio.
Jebiga ...takav je život!
Trudio sam se Manfrede i ...nije bilo uvjek lako. Imao sam dovoljno problema zbog nekih formulacija i stavova. I nisam još uvjek dobio svoj muštuluk, kojega sam toliko želio.
Jebiga ...takav je život!
Sada sam u prilici isprobati novu vrstu medija ...onako za dušu. Sve je novo ...novi način komuniciranja, pisanja, formuliranja, objavljivanja... Sortiram napisano, zapisano, dijelom zaboravljeno... Kada mi je dosadno, napravim novi blog, za neku novu kategoriju, čak i moj pas ga ima. Kaže se ...kakav gazda, takav pas! Njegov blog se zove ČUKIN BLOG, pa ako te zanima ...pogledaj!
Internet novinarstvo otvara nove mogućnosti, svijet postaje manji, bliži, pristupačniji, ali i za njega vrijede osnovna pravila. Ako želiš biti dosljedan, moraš se pridržavati osnovnih pravila.
