MILE FAKS

Brodske iseljeničke sudbine
piše: Emil Cipar


Često mi se događa da sretnem nekoga koga poznajem, siguran sam da sam ga bolje poznavao, ali sada se ne mogu sjetiti niti jednog događaja, koji bi me potsjetio ...bio neka poveznica. Tako i ovaj puta. Sjedim s društvom u jednom kafiću u Slavonskom Brodu, a nekoliko stolova dalje u svojemu društvu sjedi osoba za koju sam siguran da ju znam, da smo se sreli, ali ništa... Praznina ...duhovna amnezija.

Počinje to i zabrinjavati. Da li su stvarno moždane vijuge prošle svoj zenit, jer s jedne strane siguran sam da poznajem osobu, ali koordinacija u glavi ne funkcionira, nema nikakve dodatne informacije, koja bi pomogla da tu osobu definiram.

Osoba o kojoj pišem govori njemački, ali konobaru se obraća hrvastkom. I tu ništa posebnoga. Jedna tipična iseljenička obitelj na odmoru u Hrvatskoj.

U jednom trenutku sretnu nam se pogledi. Osoba o kojoj je riječ ustaje i prilazi mojemu stolu sa iznenađenim i nasmijanim pogledom.

-Pa gdje si stari ...nisam te vidio ...čekaj ...ima li dvadeset godina. Ma još meni žena kaže ...nije li ono Emil, a ti nikako da pogledaš k nama. Eeeee stari ...pa kako si mi ti!
Ponudim mu da sjedne, privučemo stolac, upoznajem ga sa društvom u nadi da ću i ja saznati konačno o kome se radi, ali ...ništa. Mojim poznanicima pruža ruku i uvjek izgovara „Milan“. Dobro ...zove se Milan, ali meni nikako u glavu ...zaimeboga koji Milan.
-A došli smo svi ...kćeri, zetovi, unuci. To ima isto dvadeset godina da familija nije bila zajedno u domovini.
Mojemu društvu ovo ...domovini, čudno. Nitko u Hrvatskoj ne naziva u svakodnevnom razgovoru Hrvatsku domovinom.

Ma stari moj imam ti je sve članke što si nekada pisao kod kuće. Sjećaš se kad je ono Mesić dolazio kod nas onda si me i slikao. Samo slika izišla u njemačkim novinama, a moje ime si napisao u „Večernjaku“. Ma znaš to!  ...poslao sam ti odmah faks.
Bila je to čarobna riječ ...faks. Odmah mi je postalo jasno o kome se radi.

U predvečerje rata 1990., sretoh ga prvi puta u Njemačkoj. Nazvao me i pitao kakve to gluposti pišem po novinama. Koja Hrvatska, koje pravo Hrvata na samostalnost i da će JA, mislio je na jugoslavensku armiju, to već srediti. On zna to iz pouzdanih izvora, jer mu je brat oficir u istoj.

Živio je u Ruhrskom području i rekao je da će uskoro, posebno, svečano u Dortmundu proslaviti Dan Republike. Zaželio sam mu ugodnu zabavu i sve najbolje u životu, puno sreće i zdravlja i tako to...

Iduće godine ...u proljeće, veliki skup Hrvata u Dortmundu. Bila su to vremena kada se na takvim skupovima okupljalo više tisuća ljudi.

A bilo je i volova, ali njihova uloga je bila jako neslavna, pa ne bih o tome.

Kao i drugdje, sretoh Brođane. Pitao sam ih za Milu, ali rekoše mi da je on na drugoj strani, da ne želi imati posla sa emigracijom, da je u upravnom odboru jugoslavenskog kluba, zadužen za sport.

Nekoliko mjeseci kasnije, opet jedan od skupova, ovaj puta u Essenu. Gost je Ivan Vekić, tadašnji ministar Unutarnjih poslova.

Ovaj skup održan je neposredno nakonon nemilih događaja u Borovu selu. Skup je počeo provjerenim ritualom, pjevanje himne, rodoljubne pjesme, nekoliko lokalnih govornika i na kraju zvijezda večeri. Ovaj puta je to bio Ivan Vekić. Pjevanje himne je zahvalna meta za fotografe. I ja koristim priliku. U jednom trenutku učini mi se da kroz objektiv vidim Milu, ili Milana kako se sada predstavlja mojim prijateljima. Prugasto odijelo, kravata sa oznakama iz hrvatske heraldike, ruka gordo na srcu.

Slika za naslovnicu.

Zumiram, izoštrim, snimim i ...zaboravim. Imao sam još puno posla te večeri. Poslije skupa razgovor s Vekićem u prostoriji pored pozornice.

I dok mi Vekić pojašnjava strategiju goloruke Hrvatske u prostoriju upada Mile. Obraća se meni, ali pitanje je usmjereno Vekiću.

Kada ćemo mi više to Borovo Selo staviti pod vaservagu, sravniti ga sa zemljom, izbrisati iz zemljopisnih karata? Ja sam poslao faks Tuđmanu i rekao sam mu ...reci samo šta treba ...nabavit ćemo ...nema problema.

Ljudi iz Vekićeve pratnje udaljiše ga. Negdje pri kraju večeri priđe mi ponovo.

-Imaš li ti faks? Ako imaš ...daj broj, pa ću ti javiti šta mi radimo! Nek znaju oni ...majku im ..... da mi nismo mačji kašalj.

Jedna od mojih većih grešaka u životu bila je da sam mu dao broj faksa. Mile me je redovno informirao o svojim prohrvatskim aktivnostima. Postao je član svih hrvatskih stranaka, sudjelovao u svim tribinama na kojima se raspravljale važne stvari, kao ...počinje li hrvatski grb sa bijelim ili crvenim poljem.

I prije i poslije faksa Mile je nazivao. Poslat ću ti faks ...poslao sam ti faks ...postao ritual.

Nisam toliko obraćao pažnju na Miline aktivnosti. Ali jednoga dana zamoli me za pomoć, koju nisam mogao odbiti.

-Dolazi nam gospodin Mesić i stožer saniteta ...onaj doktor ...ma znaš onaj ...kako se zove?

-Misliš li na dr. Ivicu Prodana? Pitam ga.
-Ma da baš taj i još neki iz sabora ...ko će ih sve znati!

-Dobro Mile, nastojat ću doći, ako ne ispadne nešto drugo.

-Ma nemoj me zajebavati ...moraš doći. Bit će tu i njemačkih novinara treba im prevoditi, a ti to najbolje znaš, a treba i napraviti letke da to na nešto liči. Ej stari nemoj me ostaviti na cjedilu. Sve je palo na moja leđa, znaš i sam kakvi su naši ljudi! Samo bi se slikali za novine, a radili nebi ništa.

Rekoh Mili da ću napisati tekst za letak kada mi pošalje listu gostiju i rekoh mu da dr. Ivica Prodan nije stožer saniteta, nego načelnik istoga.

-Ma jebiga ...ne znam ti ja te nove hrvatske riječi ...de napravi mi to bogati! Neću ti to nikada zaboraviti!

Od one slike iz Esena napravio sam Kopiju 30x40 i uputih se u grad u kojemu je Mile živjeo. Nisam znao gdje stanuje, jer to je tajio, ali pojasnio mi je kako ga mogu naći. Međutim ...nije mi baš pošlo za rukom, pa odlučih pitati za Milu u jednom restoranu. Znao sam da je vlasnik Hrvat.
Za šankom nekolicina ljudi. Pitam za Milu.

-E jebiga ...znaš li ti koliko je ljudi sa tim imenom ovdje!? De ti nama malo opiši ...kako izgleda taj Mile.

Sjetim se slike. Donesem ju iz auta i pokažem ljudima.

Aaaa ...Mile Faks! Ma što ne kažeš odma bolan. Vidi Jozo kako izgleda pravi Hrvat, a ne ko ti jebote ...skupio se ko pet para!

Te večeri opet puno gostiju. Mile je domaćin, ili izigrava istoga. Ali napredovao je. Za vrijeme intoniranja himne, nije više u publici, nego na pozornici, rame uz rame s Mesićem i ostalim visokim dužnosnicima.
Kolega Nijemac iz lokalnih novina zamoli me za fotke. Ne razmišljajući dao sam mu nekoliko. I u lokalnim novinama bude objavljena slika. Na slici ...saborski zastupnici, Stjepan Mesić i Mile Faks. Međutim ...slika mu nije donijela slavu, nego probleme. Vidjeli to kolege i poznanici i otkriše Milin dvostruki život. Kolega je ispod slike uredno i korektno napisao: photo by Emil Cipar.

Na dan kada je slika objavljena, nazove me Mile.
-To si namjerno napravio da mi se osvetiš. Pa znaš li ti da sam ja izgubio ugled u firmi. Bio sam sindikalni povjerenik, a sada mi kažu da bih trebao dati ostavku na taj položaj. Ko će sada za mene glasati više? Sad svako zna da ja skupljam novac za Hrvatsku. Ne smijem više na ulicu ...jebote.

Da bih ga malo umirio kažem mu da sam ga pozitivno spomenuo u izvještaju i da ću mu poslati faks.

-Ma jebote faks. Dok to sranje nisam im'o živio sam super. Sad me još svi zajebavaju ...kažu Mile Faks. Znaš sad nisam ni na nebu ni na zemlji. Ja ipak živim ovdje ...djeca mi idu u školu ovdje ...žena radi u „Gemeinde“ Gradska uprava). Ma im'o sam sređen život dok ti nisi sve zajeb'o!

Moje društvo se razišlo i ja se priključim Milinoj ...Milanovoj obitelji. Zetovi su Turci, simpatični mladi ljudi. Tri unuka u dobi od tri do deset ...živahni mladi Nijemci.

Milan me upoznaje s njima. Mene predstavlja kao novinara, koji je napravio „onu sliku“. Komentar svih prisutnih bio je ..ah soooo!

Po navici ...izmjenjujemo brojeve telefona, mobitela, email adrese.
-Ma nemam ti ja ništa to stari. Jedanput sam imao faks i prisjeo mi za cijeli život!

 

MOJA STORY

Brodske iseljeničke sudbine
piše: Emil Cipar

Meschede u Sauerlandu niti po čemu nije stereotip njemačkih gradova u kojima žive i rade naši iseljenici, ali to je tipično za mene. Nekako me život nije nikada nosio bujicom, nego uz rub. Ima puno toga što je u mojemu životu posebno, jedinstveno, drugima čudno i neobično ...ali ja sam naučio živjeti s tim. Nisam želio tu posebnost ...to mi je sudbina stavila u krilo, a na nju nisam imao utjecaja.
Od samog rođenja bilo to tako. Kršten sam na drugi način, čak dva puta, drukčije naučio čitati i pisati, imao drukčije djetinjstvo, na drugi način postao Hrvatom...
Nastavilo se to i u Njemačkoj.
I procjene moje osobe bile su uvjek posebne. Ako sam nekoga oduševio, onda sam čuo ...ti si poseban čovjek! A ako sam pak nekoga razočarao onda je bilo ono ...ma ti uvjek moraš biti nešto posebno!
Ne želim to, niti sam ikada želio. Iskonski sam želio biti prosječan, ali mi to nikada nije polazilo za rukom.
Tako je bilo i s novinarstvom. Želio sam biti novinar, još od najranijeg djetinjstva. Istina nisam tada niti znao šta je to novinar, ali znao sam da postoje osobe koje prenose vijesti. I to jako direktno, bez ikakvih posrednika, pisanja, agencija, tiskara, distributera...
Mjesto u kojemu sam se rodio je Drenova u blizini Prnjavora u Bosni. Kuće su bile razbacane po brežuljcima, u dolini je Vijaka ...omanja rijeka, nikakvih putova ...a o struji da ne govorim. I bila je to Europa u malom. Sedam raznih nacija, četiri religije ...živjelo je na tome prostoru.
U susjednom selu bila je „zadruga“, danas bi se to zvalo trgovina. Ne znam kako bih opisao tu „zadrugu“, jer njena uloga je bila višenamjenska. Do nje je dolazio dva puta tjedno poštar iz grada i  njegov dolazak  očekivan je s nestrpljenjem. „Zadruga“ je bila prva novinska agencija u mojemu životu i u njoj sam napravio prva novinarska iskustva.
Dolazak poštara očekivala su djeca iz sela. Sa svih brda okupljali smo se tu. Poštar bi nas pitao ...ko je s Vinke? Ko je s Begluka? Ko iz Prerada? I uručivao nam pisma. Ja sam bio s Begluka, ali i pet-šest drugih dječaka ...jačih i bržih od mene. Ako je bilo neko pismo za nekoga na Begluku, poštar ga je dao nekome od nas, a mi smo se svi u trku uputili prema kući onoga na koga je pismo bilo adresirano. Bila je to utrka u kojoj slabiji nemaju šansu. Pobjednik je redovno dobijao nagradu, a ona se zvala muštuluk. Još izdaleka se vikalo, naprimjer  ...Štefane muštuluk ...muštuluuuuuk!
Prvi koji je donijeo vijest o nečemu dobio je nagradu. Najčešče su to bila dva-tri oraha, ili jaje, jabuka, kocka šećera ...i tako.
Ja sam uvjek ostao kratkih rukava.
A tako sam želio jednoga dana dobiti svoj muštuluk. I ukazala mi se prilika. Jednoga dana, igrali smo se u blizini rijeke, a Nedžo ...dječak nešto stariji od mene, okliznuo se i pao u vodu. Ostali priskočiše u pomoć, a ja sam u tome prepoznao vijest i već vidio svoj muštuluk. Potrčah ka kući Nedžine majke. Mislio sam da će mi „duša ispasti“, ali htio sam jedanput biti prvi. Učini mi se nekako da to i nije baš neka vijest ...to se često događalo da netko padne u vodu. E jebiga ...prvi puta mi se pružila prilika da zaradim svoj muštuluk, a onda ispadne da vijest i nije baš ono... Trebalo je tek od toga nevažnog događaja napraviti vijest.
Izdaleka sam počeo izbezumljno vikati ...Stojna, Stooojna ...muštuluuuk! Stojna je bila Nedžina mama. Ona je bila ispred kuće. Primjeti me i uputi se k meni u susret, radoznalo me gledajući.
Na izmaku snaga jedva sam uspio izgovoriti obrađenu vijest ...Nedžo se utopio!
Šta je slijedilo, ne moram ni govoriti. Uskoro se cijeli Begluk u trku uputio k rijeci. Neki su ponijeli komad užeta, neki kuku kojom se vadilo sijeno iz plasta.
Kada su stigli na mjesto događaja ...ništa nije ukazivalo na neku nesreću. Nedžo i ostala djeca igrali su se, kao da se nije ništa dogodilo. Svi su pogledali u mene.
Moja prva story završila neslavno. Umjesto muštuluka, navukao sam na sebe na sebe bijes svih sudionika.

Bilo mi je suđeno postati novinar na neobičan i nekonvencionalan način. Mislio sam da je taj san izgubio svaki smisao mojim odlaskom u Njemačku.
Ali ipak ispalo sve onako, kako je vlasnik nevidljive ruke, koja me vodi kroz život to predvidio.
Da bih poboljšao stanje u kućnoj blagajni, morao sam se dovijati na razne načine. Jedna praktična mogućnost bila je raznositi novine pretplatnicima. To se radilo u rane jutarnje sate, tako da sam to mogao obaviti prije odlaska na posao. Bilo je to dosta slabo plaćeni posao, ali pružao je mogućnosti dodatne zarade. Za svakog novog pretplatnika, kojega sam uspio pridobiti dobivao sam 180 DEM. Ponekad mi je uspijevalo pridobiti i četiri nova pretplatnika mjesečno. Osim toga, bila je tu i ne baš beznačajna napojnica, koju sam dobivao jednom mjesečno prigodom naplaćivanja pretplate. Ponekad su neke trgovine dijelile flajere, pa sam i to obavljao usput i za to dobivao nešto novaca.
Distributer tih regionalnih novina bio je ujedno i urednik lokalnog dijela. On je pisao o događajima u našem gradu ...iz dana u dan. Ujutro rano podjelio je novine raznosačima po rajonima ...i sam je imao jedan, a nakon obavljena posla ostao je u uredništvu i brinuo se o događajima toga dana. Nas ...ostale raznosače zamolio je da ga informiramo o eventualnim događajima u njihovom rajonu toga jutra.
I kao inače ...kod mene se nije događalo ništa. Kolege su uvjek imale neku informaciju od koje je on napravio vijest ...ali kod mene ništa. Ni požar, ni sudar, ni tučnjava... Baš ništa!
Manfred ...tako se zvao izdavač i urednik i raznosač... pozove me jednoga jutra na piće. Bila je subota, pa nisam morao ići na posao. 
-Ma kako se to ništa ne događa u tvojemu rajonu? U cijelom gradu se nešto događa ...a kod tebe ništa! Daj ispričaj mi što si danas doživio.
-Ma ništa posebno ...sve je bilo uobičajeno.
-Jesi li nekoga susreo? Nekoga koga inače ne susrećeš u to doba.
-Baš ništa! Jedino me žena trgovca bicklima dočekala pred vratima i rekla da nije mogla spavati jer je susjedov pas jako lajao ...inače ništa!
-Ma šta kažeš! Idemo odmah tamo!    
Da ne duljim ...susjedov pas je lajao, jer je te noći provaljeno u trgovinu bicikla, što je vlasnik doznao tek kada ga je Manfred upozorio da psi ne laju iz zadovoljstva, ili što žele nekom pokvariti san. Ubrzo je stigla policija, moglo se napraviti super fotke, a ja sam dobio prvu lekciju iz novinarstva. Naučio sam otvoriti oči, zbrojiti dva i dva.
Od toga dana događalo se uvjek nešto i u mojemu rajonu. Manfred je napravio vijest, ja sam dobio uvjek svoj honorar. Nije to bilo nikada u novcu, ali zato u konkretnim bonovima, kartama za kino, kazalište... Nije bilo za odbaciti. Pogotovu je bio cjenjen bon jednog mesara, koji je pravio najukusnije kobasice za pečenje, koje sam ikada jeo. Imao je imbis u gradu, pa smo često nedjeljom svratili kod njega na kobasice. Žena koja nas posluživala, prepoznala je po bonu odakle on potiče i dodala je uvjek u šali ...Za novinare se moramo posebno potruditi, jer ćemo inače završiti u crnoj kronici. Jednoga dana, pozove me Manfred opet na piće. -Čuj ...ne stignem više obavljati sve poslove. Ne stignem napisati sve vijesti, jer mi se prostor povećao, što je dobro, ali s druge strane ne stignem jednostavno. Možeš li ti makar svoje vijesti napisati i obraditi. Bit će ti plaćeno po tarifi.
-Rado bih, ali ja o tome nemam pojma. Nisam studirao novinarstvo ...iz tehničke sam struke.
-Polako samo ...kao prvo ...novinarstvo nije akademsko zanimanje,nego zanat, a on se da izučiti. Postoji par pravila i njih se moraš pridržavati kao pijan plota i to je sva tajna. Prvo pravilo koje ti trebaš je 5W. To je nastalo iz igre riječi, ali ne znači ništa više nego da u svakoj napisanoj ili izgovorenoj vijesti trebaju biti odgovori na pet pitanja, a to su ...tko, što, gdje, kada, kako. Sva ta pitanja počinju sa W, pa odatle 5W. Redosljed odgovora je individualna stvar i njime određuješ ritam.

Jednostavno je to pomislih, ali to ne može biti sve. 
-Napiši par vijesti, pa ćemo vidjeti. Možeš od mene dobiti pisaći stroj ...znaš li tipkati?
-Sa dva prsta, ali to se da naučiti.
-Nemoj ni pokušavati. Ja pišem toliko toga, ali još uvjek to činim sa dva prsta. Pokušavao sam ...ali ne ide. Jednom krivo naučeno ...za vječnost krivo naučeno. Potrudi se da novinarska pravila naučiš ispravno.
-I piši jednostavnim rječnikom, rječnikom onoga koji čita. Pravilo broj dva je ...piši tako da te tvoja majka razumije! Što jednostavnije to bolje. To je za sada dovoljno ...a sada ...na posao!

Razgovor je vođen jedne subote, a već idući ponedjeljak, pojavila se u novinama vijest potpisana mojim imenom. Nakon toga je to bila redovna pojava. Manfred mi je rekao da pišem i o stvarima koje nisu za naše novine. On je uvjek pronalazio kupca za dobro napisanu vijest. A vijest je mogla biti sve što sam uočio toga dana ...prvi snijeg, prvi požutjeli list, prve lastavice, povećana seksualna aktivnost divljih kunića, kojih je u gradu bilo bezbroj, oštečeni asfalt, nepravilno parkiran kamion...
Zarada nije bila baš nešto, ali je sve pričinjavalo zadovoljstvo. Najzanimljivije je bilo to da sam jako brzo dobio povratnu informaciju i komentar. Svoje čitatelje sam sretao na poslu, ulici, trgovini... Znao sam kako je koja vijest „sjela“, znao sam što se više čita ...što izaziva više pozornosti. -Ne podliježi nikada željama čitatelja, jer ćeš ući u ovisnost, koje ćeš se teško osloboditi. Odredi sam kriterije što je važno, a što ne ...govorio mi je Manfred, a ja sam slijedio njegove savjete. Pisao sam kasnije i za regionalna i izvanregionalna i nacionalna izdanja ...što je donosilo više novca, ali pričinjavalo manje zadovoljstva.
A informacije su stizale i same. Dojavljivano mi je kada se što dogodilo, kada će se što dogoditi, gdje se „nešto kuha“... 
-Ostani uvjek kod osnovnih pravila! To je izuzetno važno i za tebe i za struku ...rekao mi je Manfred nakon zajedničkog obilaska jednoga rudnika željezne rude, koji sada služi kao muzej i jedini je izvor prihoda male komune u bliskom susjedstvu.
-Ponekad moraš zanemariti pravila, ali onda moraš biti svjestan toga da je to iznimka i da ćeš se odmah poslije toga vratiti njima. Vidiš ...naše pretke, koji su radili u ovom rudniku. Strogo su se držali rudarskih pravila, gradili prolaze i potpore po propisu. Išlo je to na račun njihove zarade, ali nisu živjeli po pravilu ...poslije mene potop, već su mislili na iduće generacije. Danas rudnik zahvaljujući solidnoj gradnji, može poslužiti kao muzej, a od toga živi cijelo ovo malo mjesto.

Kada sam se preselio u Remscheid, nije više bilo prostora za novinarstvo. Radio sam puno, često putovao, a svaku slobodnu minutu provodio u krugu obitelji. Međutim ...krojač moje sudbine ...nije se dao. Opet me ...istina na brutalan način uveo u novinarske vode.
Teška operacija, invalidnost, prijevremena mirovina... izbacili su me iz ravnoteže i sa puta, kojega sam pokušao sam kreirati. Žalio sam uvjek za nedostatkom vremena, a sada sam ga odjednom imao na pretek. Kako ga ubiti? Baš ubiti, jer je postalo nesnošljivo to vrijeme u izobilju. Kako ga ispuniti nečim što sam u stanju obavljati, a da ne prekorači moje jako ograničene fizičke sposobnosti.
I opet završi na novinarstvu. Jednoga dana ...dosadilo mi heklanje, pletenje, gobleni, križaljke, šivanje ...pa se posvetih društvenom radu ...sindikat i tako to. Jako brzo napravih neko izvješče sa neke dosadne sjednice za lokalne novine, a uredniku se to svidjelo, jer je bio „gotov proizvod“. Sastah se sa urednikom ...dogovorih suradnju, bez ugovora i potpisa. I ta suradnja sklopljena prije četvrt stoljeća ...traje još i danas. Mijenjali su se oblici, kvantitet i kvalitet, ali ...suradnja ostala.
Kasniji događaji u mojemu životu ...bili su usko vezani uz novinarstvo. Onaj nevidljivi, koji je želio da se bavim novinarstvom, nije birao niti načina niti sredstva da me na tome putu zadrži. Stvorio je krupne događaje, koji mi nisu dopuštali da ostavim to novinarstvo, kojega i volim i proklinjem.
Ne bih sada u detalje, jer to nebi stalo u ovu pripovjest ...bolje rečeno ispovjest. Samo toliko ...da sam se u tome svijetu ugodno osjećao, upoznao puno zanimljivih osoba i osobnosti, osoba koje su obilježile drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Surađivao sam sa najvećim medijima u Njemačkoj. Od svega je ostala samo hrpa uspomena i brojna poznanstva. To mi omogućuje i obvezuje me da i sada napišem nešto retroperspektivno, da na neku vijest napišem komentar.
Osnovna pravila nisam niti zaboravio niti napustio.

-U tvojim prilozima čitatelj mora naći odgovore na pomenutih pet pitanja, ali nikako ne smije razaznati tvoj spol, nacionalnost, religiju, boju kože, ideologiju, seksualnu opredjeljenost... Tebe ne smije biti nigdje! Ako ti to uspije ...onda si dosljedan ...struci ...i sam sebi. 
Trudio sam se Manfrede i ...nije bilo uvjek lako. Imao sam dovoljno problema zbog nekih formulacija i stavova. I nisam još uvjek dobio svoj muštuluk, kojega sam toliko želio.
Jebiga ...takav je život!

Sada sam u prilici isprobati novu vrstu medija ...onako za dušu. Sve je novo ...novi način komuniciranja, pisanja, formuliranja, objavljivanja... Sortiram napisano, zapisano, dijelom zaboravljeno... Kada mi je dosadno, napravim novi blog, za neku novu kategoriju, čak i moj pas ga ima. Kaže se ...kakav gazda, takav pas! Njegov blog se zove ČUKIN BLOG, pa ako te zanima ...pogledaj!

Internet novinarstvo otvara nove mogućnosti, svijet postaje manji, bliži, pristupačniji, ali i za njega vrijede osnovna pravila. Ako želiš biti dosljedan, moraš se pridržavati osnovnih pravila.

DALEKO JE TO

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića.  Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje, pokazati djeci rodno mjesto, obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu. Putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih prvi puta. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke. Očito i sada ima  potrebu ispričati svoju priču. Sve te iseljeničke priče nabijene su nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički. Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu. Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet. Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta bio je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene. Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše. Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja tjerao ...htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa Velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne. Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko jest ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

ODLAZAK

Brodske iseljeničke priče
piše: Emil Cipar

Doček Nove 1973. godine. S društvom sam u restoranu hotela „Brod“ u Slavonskom Brodu. Čudan doček. Osjećamo  kao  da je to zadnje zajedničko druženje. Spremam  se na odlazak u Njemačku, a i čitavo društvo  je na nekoj prekretnici. O tome ne razgovaramo te noći, izbjegavamo taj razgovor, ali već  količina popijenih butelja traminca iz Kneževih vinograda, jasno govori da se slavi nešto posebno, nešto znakovito.
I stvarno ...neke  sudionike toga slavlja ne vidjeh više nikada.
Imao sam kartu u džepu. Datum odlaska … 28. veljače te godine. Između slavlja i odlaska,  oženih se. Na put idem zajedno sa ženom ...tako odlučismo.
Ispraćaj na kolodvoru u Slavonskom Brodu. Proliveno puno suza, podjeljeno puno korisnih i manje korisnih savjeta.
Napokon je vlak krenuo. Nakon što sam izgubio iz vida društvo na peronu, koje nas je ispratilo, sjedoh šuteći. Vlak je ubrzavao vožnju. Bio je to vlak bez voznog reda, namjenjen transportu radne snage iz mjesta gdje je ima dovoljno, u mjesta gdje je potrebna. Radnu snagu ...rekoh, tome je bilo sve podređeno. Da tim vlakom putuju ljudi sa osjećajima, potrebama, željama... na to se nije mislilo.
Cijela kompozicija bila je dio jedne organizacijske sheme. Uklapala se u ogromnu logistiku transporta radne snage, hrpe sposobnih, snažnih mišića za potrebe gospodarstva u zapadnim zemljama Europe.
I ja sam svoje mišiće prodao toj privredi. Na jednu godinu i po cijeni od 5 do 5.30 maraka po satu. Jesam li za tu cijenu prodao i sebe ...to će se još vidjeti.
Pogled kroz prozor vlaka, suprotan smjeru vožnje. Vidim poznate postaje kako promiču Slobodnica, Sibinj, Stari Slatinik, Brodski Stupnik, Oriovac...
U Oriovcu, vlak projuri nekoliko metara od tvornice Oriolik u kojoj sam dotada radio. Zgrada Inženjeringa bila je uz samu prugu. Nisam nikoga uočio, niti jedan lik, nikakav znak života. Obuzela me neka praznina, neki osjećaj izgubljenosti. Pogledao sam ženu ...lice joj je bilo uplakano, oči pune suza... Vjerovatno ne može vidjeti moje.
Tek tada postah svjestan ostalih putnika. Poznavao sam ih više ili manje. Svi su oni prošli proceduru izbora i svi su bili mojih godina. I svi su imali ugovore o radu na kojima je stajao krupno otiskani broj.
U Zagrebu nam se priključilo još nekoliko vagona s juga Hrvatske. Isto tako mlada radna snaga s istim ciljem.
U Münchenu je vlak imao posljednje odredište. Tu su Jugoslavenske željeznice završile svoj zadatak. Trebalo je još samo predati robu njemačkim željeznicama.
Ta primopredaja obavljena je u podrumu kolodvora. Prozivanje po brojevima na ugovoru ...novo grupiranje.
Moj broj 5780 bi prozvan među zadnjima. Već umorni od puta, moja žena i ja priđosmo službenici, koja je prozvala broj. Ona zbunjeno pogleda u papire, pa u nas... Moje žene nije bilo na njenom spisku. Višak robe ...neka logistička greška?
Nakon dužeg savjetovanja ...ipak znak da krenemo dalje u susjednu prostoriju, gdje su djeljeni sendviči i piće. Svakom ugovoru, svakom broju na njemu, pripadao je određeni provijant. Mojoj ženi ne, pa je to trebalo dovesti u red, proknjižiti nekako...
Izazvalo je to dosta zbrke toga ožujskog jutra u podrumu kolodvora u Münchenu. Nas se nije pitalo, a da jest ...rješilo bi se lako. Mi uopće nismo osjećali glad, samo nemoć ...potpunu nemoć i usamljenost.
Brojevi s ugovora stalno su prozivani. Tima brojevima pripadajuće osobe su po prozivu ustajale, odlazile negdje i više ih nismo vidjeli. Prostorija se praznila. Na kraju ostadosmo samo moja žena i ja, ili ono što je od nas ostalo. Nije tu više bilo niti traga od dostojanstva, samouvjerenja...
Službenica, koja je prozivala brojeve uputi se k nama. Nismo se mogli sporazumjeti riječima, ali to je toga časa bilo suvišno. Pogledi su govorili romane. Sjedne pored moje žene, zagrli ju i pomiluje po kosi. Bila je to prva ljudska gesta u tome stranom, nepoznanom svijetu. Primjeti da nismo ništa jeli i pogledom nas ukori. Pokazala je rukom na svoj trbuh. Shvatili smo. Osjetila je da je moja žena trudna, iako se to nije vidjelo.
Moja žena joj se baci u zagrljaj, a ja sam okrenuo glavu. U to vrijeme sam se stidio suza, mislio sam da je to slaba reklama za garancije napisane u ugovoru. Tamo je bilo samo riječi o radu i satnici, a osjećaji su bili nepoželjni. Mislio sam da će netko, ako vidi suze odustati od ugovora i reći ...to nije bilo dogovoreno.
München je bio tek na polovici puta. Dalje smo putovali, kao pojedinačna roba. Željeznički službenici predavali su nas jedni drugima, hranili nas, brinuli o nama...
Radna snaga, broj 5780 stigla je na konačno odredište prvoga dana u ožujku 1973. U 21.30. Na kolodvoru nas je dočekala Anđelka, žena moga bratića. Roba je stigla neoštećena, jedino je ambalaža malo stradala, ali ona ionako nije više potrebna. Atestirano zdravi mišići spremni su za rad, kao što je ugovorom s brojem 5780 bilo predviđeno.
Emila više nema. Ostao je u sjećanju na peronu u Slavonskom Brodu, u inženjeringu poduzeća Oriolik, u društvu iz grada... U Njemačku je stigla samo njegova radna sposobnost, nešto veša i odjeće i sasvim pri dnu kufera, skrivena i prošvercana Tadijanovićeva zbirka pjesama „Sunce nad oranicama“….

CAR JE GOL

Da smo u banani ne mora se posebno naglašavati i pisati o tomu. To je na svakom koraku svakom vidljivo i jasno. Da se traži izlaz iz krize i to je svakome jasno, čak i meni. Pa dobro ...mora se tražiti ...i to je svakome jasno.

Pratim što se glede rješavnja recesijske krize i njenih socijalnih posljedica poduzima  Hrvatskoj i u Europi. A pratim i što se događa  Brodu. I dok je Europa, zbog svoje veličine i s njom povezane tromosti, polako počela rješavati financijsku krizu, mi smo još daleko od toga.  U stvari nismo još ni zahvaćeni u potpunosti njome.
Bilo je već nekoliko kriza u povijesti. I njihov ritual je isti ...financijaska kriza na početku, nakon toga investicijska, pa gospodarska, a onda slijedi ona najteža ...socijalna. Ona je kod nas već počela, a njene posljedice ne daju se ni naslutiti, pogotov jer je ona prva ...financijska, daleko od svakog trajnijeg i zadovoljavajućeg rješenja.
Hoće li nam Europa i svijet pomoći? Malo morgen! I ako to budu učinili, bit će to samo medvjeđa usluga, nešto što će njima pomoći u rješavanju njihove krize.
Iz krize se moramo izvući sami. Da ne budem općenit ...mi Brođani moramo sami shvatiti da prije svega živimo u Slavoniji, koja se nalazi  Hrvatskoj. I da će tako ostati još dugo vremena. Pomoć možemo očekivati samo iz toga prostora.
Prije svega moramo shvatiti da smo u krizi ...financijskoj, gospodarstvenoj, socijalnoj i duhovnoj. I da rješenje moramo naći sami. Gledanje preko plota ...pomaže samo uvjetno.
Imamo li kapaciteta za to?
Uvjeren sam da imamo, ali nemamo ideja. Svi oni koji trenutno rade na rješavnju krize od nje su fizički miljama udaljeni. Za svoj posao na rješavanju krize primaju nerazmjerno visoku plaću, trude se prikazati nam svijetlu budućnost i očekuju da će se ulaskom  Europu rješiti svi problemi sami od sebe.

U nekim europskim sredinama kriza je iskorištena za temeljnu duhovnu obnovu. Nekonvencionalna rješenja se pokazala najučinkovitijima. Tako je jedan njemački gradonačelnik na originalan način sanirao posljedice, koje je zima učinila na gradskim ulicama. Ponudio je rupe na cestama na prodaju. Jedna obična rupa ...50 eura. I rupe se razgrabiše. Pokupovale su ih firme i civilne osobe ...što iz reklamnih, što iz humanitarnih razloga. Nije važno zbog čega. Šteta je sanirana, a grad se našao na naslovnicama svih medija  Europi.
A kako je to kod nas. Naš gradonačelnik misli da u medije možeš doći samo ako tu uslugu platiš, ili ako sam kontroliraš medije. Nekonvencionalne ideje nisu za očekivati.
A prilika je bezbroj.
Čitam što se u Brodu napiše, pratim što se događa. Nekidan u napisanom nađoh rečenicu ... Sudeći po bivšem tajniku obrazovanja Richardu Rileyu najtraženijih 10 poslova koje će se tražiti u 2010. godini nije uopće postojalo u 2004. godini. A ovo navodi na razmišljanje. Tim više jer autorica citirane rečenice nije član Akademije znanosti i umjetnosti, već učenica prvog razreda gimnazije „Matija Mesić“. „Kako nas uče danas“, naslov je, više nego zanimljivog članka. Trošimo li sada novce, kojih nemamo da bi školovali učenike za zanimanja, koja nam neće trebati.
Možemo li si priuštiti taj luksuz?
Jedna mlada Brođanka pita. Od koga očekivati odgovor? Od ministra školstva, od predsjednikovih savjetnika, od EU...
Opet ...malo morgen! Odgovor možemo dobiti opet od jednog Brođanina ...profesora Iskustvene pedagogije Branka Bognara na sveučilištu u Osijeku. Ali njega nitko ne pita. To nije in ...to bi bilo previše banalno. Odgovori moraju imati neku težinu, neki značaj, moraju doći od nekog povjerenstva, od neke Europe, neke Bolonje... Oni sve znaju, sve rješavaju, oni će nam pomoći. Međutim...
...CAR JE GOL!!! ...kaže naša učenica. I ima prijedloge i ideje. A imamo i ljude, koji ih mogu provesti  djelo. Ali tko će im vjerovati. Mi ipak radije slušamo one koji nam pune trbuh i prazne glave i tražimo rješenja u nepreglednim projektima, koji muzu europske fondove i dobro žive od njih. Možda s njihovog stola ipak padne koja mrvica i za nas.
Agencije, fondovi, projekti... to su pojmovi budućnosti. Koliko smo za njih spremni ...šta naši gradski čelnici danas znaju o njima i koliko pripremamo našu djecu za njih? A kako bi bilo u  tu utrku poslati neki naš domaći projekt ...nešto sasvim obično. Ja mislim da ima šanse, jer ono što je nama obično i banalno, drugima je originalno.

Ako ipak ne odustanemo vjerovati u EU, bilo bi zgodno bar prihvatiti njihovu kulturu komuniciranja. Ovdje mislim prvenstveno na ljude u javnim ustanovama, jer oni bi konačno trebali shvatiti da su samo uslužna djelatnost kao i banke i osiguranja, koji su tu kulturu odavno prihvatili.

Emil Cipar

NEMA NEDODIRLJIVIH

Pričao mi davno pokojni Ivan Tomac o događajima vezanim oko Rezulucije Informbiroa. Jezive stvari u koje je teško povjerovati. Ivan Tomac ...Brođani znaju o kome je riječ, bio je i sam involviran u te događaje i do kraja života snosio posljedice krvavih i gnusnih političkih igara.
Duboko su me se dojmile te priče. Bio sam sretan da su ta mračna vremena prošla i da sada imamo demokraciju.
Nisam bio dugo sretan. Stranka na vlasti počela se ponašati u duhu staljinističkih čistki i općenito u duhu Staljina. A pravilo je jednostavno, koliko i prozirno:
1.Korak ...Za sve što nevalja okriviti bivši sustav.
2.Korak: Potražiti vanjske neprijatelje i njih okriviti za neuspjehe.
3.Korak: Ako kola i dalje idu nizbrdo ...potražiti neprijatelje u vlastitim redovima.
Ako neprijatelja nema treba ih stvoriti. Taj proces zahtjeva veliku dozu pokvarenosti, ali ako se treba spasiti sustav, nema cijene koja bi bila previsoka.
Čini mi se da se HDZ nalazi sada upravo pri tome trećem koraku. Jer tehnologija učvrščivanja položaja iz staljinističkih vremena je ostala ista. A zašto bi se mjenjala kad je bila učinkovita.
U takvih čistkama najprije stradaju novinari. Oni su krivi, jer pišu i govore o događajima, koji se nisu smjeli dogoditi. Ako se ne piše o nečemu ružnom, onda se to nije ni dogodilo.
Najlakše je o stvarima pisati općenito, globalno... Mala je mogućnost da ćeš se nekom zamjeriti. No, problem je što onda ostaješ nejasan. Treba, a to je staro novinarsko pravilo ...i najkrupnije svjetske događaje, pokušati pojasniti na pojedinačnim sudbinama. To je razumljivo. Ako o svjetskoj krizi pišeš iz Wool Streeta, teško će čitatelj shvatiti razmjere i posljedice globalne katastrofe. Pad cijena dionica, suzdržanost  fondova, pad kamatnih stopa ...sve je nekako nejasno maglovito. Ali pišeš li o jednoj prosječnoj hrvatskoj obitelji s imenom i prezimenom, konkretnim mjesečnim prihodima i rashodima ...svima će odmah postati jasno da smo u govnima.
A o svemu se može pisati općenito i konkretno. Općenito to izgleda: Vlada je odlučna uvesti reda u državi. Institucije rade svoj posao, a Vlada im pri tome daje najveću podršku.
Tako izgleda općenito. To se smije pisati i ništa ti se neće dogoditi.
Međutim ...konkretno to nije jednostavno. Novi primjer iz naše županije. Dogodila se tučnjava s policijom. Sudionici imaju imena i prezimena. Ništa posebno ...to se događa danomice. Dečki pod utjecajem alkohola postanu nasilni, policija pokušava uvesti reda i sve na svojemu mjestu.
Problem nastaje kod imena. Počinitelji su sinovi saborskog zastupnika.
I sada nastaju problemi za novinare ...smijemo li pisati ...trebamo li pisati?
Nacionalni listovi uglavnom objaviše vijest.
Lokalni mediji uglavnom šute. Čeka se neki znak, a to može samo doći iz redova parasustava, koji ustvari upravlja ovom državom. Masovna uhićenja u slučajevima korupcije su samo pokušaj dokazivanja da nije tako. Sustav je ogroman i trebat će puno vremena i volje da se narod uvjeri da će jednoga dana doživjeti pravdu.
U našem slučaju to izgleda ovako:
Policija je utvrdila činjenice, podigla kaznene prijave, predala stvar nadležnim organima od kojih bi trebalo očekivati neku presudu.
Da nebi ...nedaj Bože došlo do pravedne presude, počelo se utjecati na nju. Otac mladića, koji su izazvali incident je saborski zastupnik Mato Bilonjić, član HDZ-a. Njegova dva sina isto članovi pomenute stranke.
Mato Bilonjić diktira lokalnim novinarima svoju verziju događaja. U slobodnom prevodu bi to glasilo: Ničim izazvani policajci su na djecu potegnuli oružje ...kratke, duge cijevi, laka oklopna vozila. Nevina dječica se morala braniti. Ozlijeđeni policajac žrtva je nesretne okolnosti. Okliznuo se na hrpi snijega i pri padu susreo se sa stisnutom šakom, koju jadno dijete nije na vrijeme uspjelo povući. I tako ...nekoliko puta.
Ja sam žrtva neviđene hajke na mene zbog toga što sam Bosanac i što se borim protiv nepravde u Novoj Gradiški. Samo 15 godina nakon privatizacije ukazao sam na neke nepravilnosti u istoj. Majka jednog od policajaca je novinarka i proganja me.
Nema nedodirljivih ...čujemo ovih dana od premijerke, koja je ujedno i predsjednica HDZ-a. Trebamo li joj vjerovati vidjet ćemo uskoro na našem slavonskom primjeru. Odrekne li se HDZ evidentiranih nasilnika u svojim redovima, postoji mogućnost da premijerka ne drži figu u džepu. Dobije li majka jednog od policajaca i kolegica otkaz ...ZNA SE.
Ivan Tomac nije više među nama. Za novinare se nije ništa promjenilo. Osuđeni su na šutnju, kao i on svojevremeno.
Mislio sam o ovome pisati u njemačkim medijima s kojima surađujem, ali mislim da neću, jer sumnjam da će mi ovo povjerovati. Za njih je jednoumlje završilo 1945. Kod nas još traje.

Emil Cipar

FESTIVAL DEMOKRACIJE

Izbori bili i prošli. Po svemu su bili blijedi i beznačajni, iako se birao prvi čovjek u državi. Za malo ovlasti koje ima, potrošeno previše novca. Zasigurno bi trebalo u budućnosti razmisliti o tome. Jer bilo tko financirao skupe izborne kampanje, ceh na kraju plaćaju građani.

Nakon izbora euforija u taboru pobjednika. „Festival demokracije“ ...čulo se nerijetko.

Ako se jedni izbori kod kojih je interes građana bio 50% mogu nazvati festivalom demokracije, onda se i komunalni izbori u našem gradu mogu proglasiti doprinosom demokraciji.

Moramo biti skromni i prihvatiti stvari onakvim kakvim jesu. Imamo puno razloga biti zadovoljni političkim promjenama, koje nam se događaju u zadnje vrijeme. Mislim da su birači a i cjelokupno duštvo postali puno zahtjevniji.

Prošlo je vrijeme samodopadnih, arogantnih, populističkih i dozlaboga dosadnih egocentričara sa rukama u džepovima. Dvije najjače političke stranke ...odjednom odrasle, postale preko noći prihvatljive i zanimljive.

HDZ se rješio Sanadera, nadam se zauvjek. Sigurno da ima još puno njemu sličnih, ali njihovo vrijeme je prošlo. Dobro ...Sanader je odlučio sam poštediti HDZ svoje osobe, što mu je bio hvalevrijedan postupak. Očito se preračunao i potcijenio sposobnosti njegovih najbližih suradnika.

Milanović je u izbornoj noći postigao potrebnu političku zrelost. I on je oslobođen Sanaderove inačice u njegovim redovima ...Milana Bandića. Sigurno da je i u njegovom najužem društvu još nekoliko suradnika, čijih bi se usluga rado odrekao, ali pobjeda Josipovića na izborima dala mu je vjetar u jedra.

Inozemni mediji puni su hvale za politički razvoj u Hrvatskoj. Možda oni bolje i dalje vide, nego što je to nama moguće. Ako je tako, onda je to dobar razvoj. U svakom slučaju dvojac na vrhu stvara utisak,  da je u stanju nosit se sa svima nedaćama i rješavati  probleme temeljito i kvalitetno.

Jedan od problema, kojega će se morati ozbiljno prihvatiti jest problem dvojnog državljanstva. Žalosno je da kandidati za predsjednika Hrvatske, svoje glasove kupe i dobivaju na području druge države. Nisam protivnik dvojnog državljanstva, ali sam za to da se to rješi na razuman način. Državljanstvo ne daje samo prava, nego zahtjeva i obveze. Dosadašnje rješenje omogućuje zloupotrebu, izbjegavanje plaćanja PDV-a i dvostruko korištenje socijalnih prava.

Osobno imam pravo na državljanstva četiri države, a imam samo jedno ...hrvatsko. Obveze koje iz njega proizlaze, dovoljne su mi. I niti u čemu nisam ograničen. Rezultati izbora u BiH, Slovačkoj i Njemačkoj, zanimaju me jako, ali moram se zadovoljiti znatiželjom.

Često se priča o porezu, kao mjerilu izbornog prava. Htio bih izbjeći tu opasnu diskusiju. Mislim da porez kod određivanja prava na glasovanje nije dobar kriterij, jer ćemo onda vrlo brzo doći do teze da bi onaj tko plaća više poreza imao veće pravo glasa, ili da onaj tko uopće ne plaća porez ne bi trebao imati to pravo. To bi onda isključilo studente, umirovljenike, nezaposlene...

Po meni bi najbolje rješenje bilo stalno mjesto boravka, pod uvjetom da imaš samo jedno. Na taj način bi se spriječio izborni turizam, a građanima bi se vratila vjera u poštene izbore.

Mislim da bi ovaj „festival demokracije“ trebalo iskoristi za povratak nade u politiku. Građani su dokazali političku zrelost. Sada su na redu političari.

Emil Cipar