Brodske iseljeničke priče
piše: Emil Cipar
piše: Emil Cipar
Doček Nove 1973. godine. S društvom sam u restoranu hotela „Brod“ u Slavonskom Brodu. Čudan doček. Osjećamo kao da je to zadnje zajedničko druženje. Spremam se na odlazak u Njemačku, a i čitavo društvo je na nekoj prekretnici. O tome ne razgovaramo te noći, izbjegavamo taj razgovor, ali već količina popijenih butelja traminca iz Kneževih vinograda, jasno govori da se slavi nešto posebno, nešto znakovito.
I stvarno ...neke sudionike toga slavlja ne vidjeh više nikada.
Imao sam kartu u džepu. Datum odlaska … 28. veljače te godine. Između slavlja i odlaska, oženih se. Na put idem zajedno sa ženom ...tako odlučismo.
Ispraćaj na kolodvoru u Slavonskom Brodu. Proliveno puno suza, podjeljeno puno korisnih i manje korisnih savjeta.
Napokon je vlak krenuo. Nakon što sam izgubio iz vida društvo na peronu, koje nas je ispratilo, sjedoh šuteći. Vlak je ubrzavao vožnju. Bio je to vlak bez voznog reda, namjenjen transportu radne snage iz mjesta gdje je ima dovoljno, u mjesta gdje je potrebna. Radnu snagu ...rekoh, tome je bilo sve podređeno. Da tim vlakom putuju ljudi sa osjećajima, potrebama, željama... na to se nije mislilo.
Cijela kompozicija bila je dio jedne organizacijske sheme. Uklapala se u ogromnu logistiku transporta radne snage, hrpe sposobnih, snažnih mišića za potrebe gospodarstva u zapadnim zemljama Europe.
I ja sam svoje mišiće prodao toj privredi. Na jednu godinu i po cijeni od 5 do 5.30 maraka po satu. Jesam li za tu cijenu prodao i sebe ...to će se još vidjeti.
Pogled kroz prozor vlaka, suprotan smjeru vožnje. Vidim poznate postaje kako promiču Slobodnica, Sibinj, Stari Slatinik, Brodski Stupnik, Oriovac...
U Oriovcu, vlak projuri nekoliko metara od tvornice Oriolik u kojoj sam dotada radio. Zgrada Inženjeringa bila je uz samu prugu. Nisam nikoga uočio, niti jedan lik, nikakav znak života. Obuzela me neka praznina, neki osjećaj izgubljenosti. Pogledao sam ženu ...lice joj je bilo uplakano, oči pune suza... Vjerovatno ne može vidjeti moje.
Tek tada postah svjestan ostalih putnika. Poznavao sam ih više ili manje. Svi su oni prošli proceduru izbora i svi su bili mojih godina. I svi su imali ugovore o radu na kojima je stajao krupno otiskani broj.
U Zagrebu nam se priključilo još nekoliko vagona s juga Hrvatske. Isto tako mlada radna snaga s istim ciljem.
U Münchenu je vlak imao posljednje odredište. Tu su Jugoslavenske željeznice završile svoj zadatak. Trebalo je još samo predati robu njemačkim željeznicama.
Ta primopredaja obavljena je u podrumu kolodvora. Prozivanje po brojevima na ugovoru ...novo grupiranje.
Moj broj 5780 bi prozvan među zadnjima. Već umorni od puta, moja žena i ja priđosmo službenici, koja je prozvala broj. Ona zbunjeno pogleda u papire, pa u nas... Moje žene nije bilo na njenom spisku. Višak robe ...neka logistička greška?
Nakon dužeg savjetovanja ...ipak znak da krenemo dalje u susjednu prostoriju, gdje su djeljeni sendviči i piće. Svakom ugovoru, svakom broju na njemu, pripadao je određeni provijant. Mojoj ženi ne, pa je to trebalo dovesti u red, proknjižiti nekako...
Izazvalo je to dosta zbrke toga ožujskog jutra u podrumu kolodvora u Münchenu. Nas se nije pitalo, a da jest ...rješilo bi se lako. Mi uopće nismo osjećali glad, samo nemoć ...potpunu nemoć i usamljenost.
Brojevi s ugovora stalno su prozivani. Tima brojevima pripadajuće osobe su po prozivu ustajale, odlazile negdje i više ih nismo vidjeli. Prostorija se praznila. Na kraju ostadosmo samo moja žena i ja, ili ono što je od nas ostalo. Nije tu više bilo niti traga od dostojanstva, samouvjerenja...
Službenica, koja je prozivala brojeve uputi se k nama. Nismo se mogli sporazumjeti riječima, ali to je toga časa bilo suvišno. Pogledi su govorili romane. Sjedne pored moje žene, zagrli ju i pomiluje po kosi. Bila je to prva ljudska gesta u tome stranom, nepoznanom svijetu. Primjeti da nismo ništa jeli i pogledom nas ukori. Pokazala je rukom na svoj trbuh. Shvatili smo. Osjetila je da je moja žena trudna, iako se to nije vidjelo.
Moja žena joj se baci u zagrljaj, a ja sam okrenuo glavu. U to vrijeme sam se stidio suza, mislio sam da je to slaba reklama za garancije napisane u ugovoru. Tamo je bilo samo riječi o radu i satnici, a osjećaji su bili nepoželjni. Mislio sam da će netko, ako vidi suze odustati od ugovora i reći ...to nije bilo dogovoreno.
München je bio tek na polovici puta. Dalje smo putovali, kao pojedinačna roba. Željeznički službenici predavali su nas jedni drugima, hranili nas, brinuli o nama...
Radna snaga, broj 5780 stigla je na konačno odredište prvoga dana u ožujku 1973. U 21.30. Na kolodvoru nas je dočekala Anđelka, žena moga bratića. Roba je stigla neoštećena, jedino je ambalaža malo stradala, ali ona ionako nije više potrebna. Atestirano zdravi mišići spremni su za rad, kao što je ugovorom s brojem 5780 bilo predviđeno.
Emila više nema. Ostao je u sjećanju na peronu u Slavonskom Brodu, u inženjeringu poduzeća Oriolik, u društvu iz grada... U Njemačku je stigla samo njegova radna sposobnost, nešto veša i odjeće i sasvim pri dnu kufera, skrivena i prošvercana Tadijanovićeva zbirka pjesama „Sunce nad oranicama“….
I stvarno ...neke sudionike toga slavlja ne vidjeh više nikada.
Imao sam kartu u džepu. Datum odlaska … 28. veljače te godine. Između slavlja i odlaska, oženih se. Na put idem zajedno sa ženom ...tako odlučismo.
Ispraćaj na kolodvoru u Slavonskom Brodu. Proliveno puno suza, podjeljeno puno korisnih i manje korisnih savjeta.
Napokon je vlak krenuo. Nakon što sam izgubio iz vida društvo na peronu, koje nas je ispratilo, sjedoh šuteći. Vlak je ubrzavao vožnju. Bio je to vlak bez voznog reda, namjenjen transportu radne snage iz mjesta gdje je ima dovoljno, u mjesta gdje je potrebna. Radnu snagu ...rekoh, tome je bilo sve podređeno. Da tim vlakom putuju ljudi sa osjećajima, potrebama, željama... na to se nije mislilo.
Cijela kompozicija bila je dio jedne organizacijske sheme. Uklapala se u ogromnu logistiku transporta radne snage, hrpe sposobnih, snažnih mišića za potrebe gospodarstva u zapadnim zemljama Europe.
I ja sam svoje mišiće prodao toj privredi. Na jednu godinu i po cijeni od 5 do 5.30 maraka po satu. Jesam li za tu cijenu prodao i sebe ...to će se još vidjeti.
Pogled kroz prozor vlaka, suprotan smjeru vožnje. Vidim poznate postaje kako promiču Slobodnica, Sibinj, Stari Slatinik, Brodski Stupnik, Oriovac...
U Oriovcu, vlak projuri nekoliko metara od tvornice Oriolik u kojoj sam dotada radio. Zgrada Inženjeringa bila je uz samu prugu. Nisam nikoga uočio, niti jedan lik, nikakav znak života. Obuzela me neka praznina, neki osjećaj izgubljenosti. Pogledao sam ženu ...lice joj je bilo uplakano, oči pune suza... Vjerovatno ne može vidjeti moje.
Tek tada postah svjestan ostalih putnika. Poznavao sam ih više ili manje. Svi su oni prošli proceduru izbora i svi su bili mojih godina. I svi su imali ugovore o radu na kojima je stajao krupno otiskani broj.
U Zagrebu nam se priključilo još nekoliko vagona s juga Hrvatske. Isto tako mlada radna snaga s istim ciljem.
U Münchenu je vlak imao posljednje odredište. Tu su Jugoslavenske željeznice završile svoj zadatak. Trebalo je još samo predati robu njemačkim željeznicama.
Ta primopredaja obavljena je u podrumu kolodvora. Prozivanje po brojevima na ugovoru ...novo grupiranje.
Moj broj 5780 bi prozvan među zadnjima. Već umorni od puta, moja žena i ja priđosmo službenici, koja je prozvala broj. Ona zbunjeno pogleda u papire, pa u nas... Moje žene nije bilo na njenom spisku. Višak robe ...neka logistička greška?
Nakon dužeg savjetovanja ...ipak znak da krenemo dalje u susjednu prostoriju, gdje su djeljeni sendviči i piće. Svakom ugovoru, svakom broju na njemu, pripadao je određeni provijant. Mojoj ženi ne, pa je to trebalo dovesti u red, proknjižiti nekako...
Izazvalo je to dosta zbrke toga ožujskog jutra u podrumu kolodvora u Münchenu. Nas se nije pitalo, a da jest ...rješilo bi se lako. Mi uopće nismo osjećali glad, samo nemoć ...potpunu nemoć i usamljenost.
Brojevi s ugovora stalno su prozivani. Tima brojevima pripadajuće osobe su po prozivu ustajale, odlazile negdje i više ih nismo vidjeli. Prostorija se praznila. Na kraju ostadosmo samo moja žena i ja, ili ono što je od nas ostalo. Nije tu više bilo niti traga od dostojanstva, samouvjerenja...
Službenica, koja je prozivala brojeve uputi se k nama. Nismo se mogli sporazumjeti riječima, ali to je toga časa bilo suvišno. Pogledi su govorili romane. Sjedne pored moje žene, zagrli ju i pomiluje po kosi. Bila je to prva ljudska gesta u tome stranom, nepoznanom svijetu. Primjeti da nismo ništa jeli i pogledom nas ukori. Pokazala je rukom na svoj trbuh. Shvatili smo. Osjetila je da je moja žena trudna, iako se to nije vidjelo.
Moja žena joj se baci u zagrljaj, a ja sam okrenuo glavu. U to vrijeme sam se stidio suza, mislio sam da je to slaba reklama za garancije napisane u ugovoru. Tamo je bilo samo riječi o radu i satnici, a osjećaji su bili nepoželjni. Mislio sam da će netko, ako vidi suze odustati od ugovora i reći ...to nije bilo dogovoreno.
München je bio tek na polovici puta. Dalje smo putovali, kao pojedinačna roba. Željeznički službenici predavali su nas jedni drugima, hranili nas, brinuli o nama...
Radna snaga, broj 5780 stigla je na konačno odredište prvoga dana u ožujku 1973. U 21.30. Na kolodvoru nas je dočekala Anđelka, žena moga bratića. Roba je stigla neoštećena, jedino je ambalaža malo stradala, ali ona ionako nije više potrebna. Atestirano zdravi mišići spremni su za rad, kao što je ugovorom s brojem 5780 bilo predviđeno.
Emila više nema. Ostao je u sjećanju na peronu u Slavonskom Brodu, u inženjeringu poduzeća Oriolik, u društvu iz grada... U Njemačku je stigla samo njegova radna sposobnost, nešto veša i odjeće i sasvim pri dnu kufera, skrivena i prošvercana Tadijanovićeva zbirka pjesama „Sunce nad oranicama“….
Nema komentara:
Objavi komentar