DALEKO JE TO

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića.  Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje, pokazati djeci rodno mjesto, obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu. Putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih prvi puta. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke. Očito i sada ima  potrebu ispričati svoju priču. Sve te iseljeničke priče nabijene su nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički. Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu. Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet. Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta bio je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene. Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše. Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja tjerao ...htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa Velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne. Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko jest ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

ODLAZAK

Brodske iseljeničke priče
piše: Emil Cipar

Doček Nove 1973. godine. S društvom sam u restoranu hotela „Brod“ u Slavonskom Brodu. Čudan doček. Osjećamo  kao  da je to zadnje zajedničko druženje. Spremam  se na odlazak u Njemačku, a i čitavo društvo  je na nekoj prekretnici. O tome ne razgovaramo te noći, izbjegavamo taj razgovor, ali već  količina popijenih butelja traminca iz Kneževih vinograda, jasno govori da se slavi nešto posebno, nešto znakovito.
I stvarno ...neke  sudionike toga slavlja ne vidjeh više nikada.
Imao sam kartu u džepu. Datum odlaska … 28. veljače te godine. Između slavlja i odlaska,  oženih se. Na put idem zajedno sa ženom ...tako odlučismo.
Ispraćaj na kolodvoru u Slavonskom Brodu. Proliveno puno suza, podjeljeno puno korisnih i manje korisnih savjeta.
Napokon je vlak krenuo. Nakon što sam izgubio iz vida društvo na peronu, koje nas je ispratilo, sjedoh šuteći. Vlak je ubrzavao vožnju. Bio je to vlak bez voznog reda, namjenjen transportu radne snage iz mjesta gdje je ima dovoljno, u mjesta gdje je potrebna. Radnu snagu ...rekoh, tome je bilo sve podređeno. Da tim vlakom putuju ljudi sa osjećajima, potrebama, željama... na to se nije mislilo.
Cijela kompozicija bila je dio jedne organizacijske sheme. Uklapala se u ogromnu logistiku transporta radne snage, hrpe sposobnih, snažnih mišića za potrebe gospodarstva u zapadnim zemljama Europe.
I ja sam svoje mišiće prodao toj privredi. Na jednu godinu i po cijeni od 5 do 5.30 maraka po satu. Jesam li za tu cijenu prodao i sebe ...to će se još vidjeti.
Pogled kroz prozor vlaka, suprotan smjeru vožnje. Vidim poznate postaje kako promiču Slobodnica, Sibinj, Stari Slatinik, Brodski Stupnik, Oriovac...
U Oriovcu, vlak projuri nekoliko metara od tvornice Oriolik u kojoj sam dotada radio. Zgrada Inženjeringa bila je uz samu prugu. Nisam nikoga uočio, niti jedan lik, nikakav znak života. Obuzela me neka praznina, neki osjećaj izgubljenosti. Pogledao sam ženu ...lice joj je bilo uplakano, oči pune suza... Vjerovatno ne može vidjeti moje.
Tek tada postah svjestan ostalih putnika. Poznavao sam ih više ili manje. Svi su oni prošli proceduru izbora i svi su bili mojih godina. I svi su imali ugovore o radu na kojima je stajao krupno otiskani broj.
U Zagrebu nam se priključilo još nekoliko vagona s juga Hrvatske. Isto tako mlada radna snaga s istim ciljem.
U Münchenu je vlak imao posljednje odredište. Tu su Jugoslavenske željeznice završile svoj zadatak. Trebalo je još samo predati robu njemačkim željeznicama.
Ta primopredaja obavljena je u podrumu kolodvora. Prozivanje po brojevima na ugovoru ...novo grupiranje.
Moj broj 5780 bi prozvan među zadnjima. Već umorni od puta, moja žena i ja priđosmo službenici, koja je prozvala broj. Ona zbunjeno pogleda u papire, pa u nas... Moje žene nije bilo na njenom spisku. Višak robe ...neka logistička greška?
Nakon dužeg savjetovanja ...ipak znak da krenemo dalje u susjednu prostoriju, gdje su djeljeni sendviči i piće. Svakom ugovoru, svakom broju na njemu, pripadao je određeni provijant. Mojoj ženi ne, pa je to trebalo dovesti u red, proknjižiti nekako...
Izazvalo je to dosta zbrke toga ožujskog jutra u podrumu kolodvora u Münchenu. Nas se nije pitalo, a da jest ...rješilo bi se lako. Mi uopće nismo osjećali glad, samo nemoć ...potpunu nemoć i usamljenost.
Brojevi s ugovora stalno su prozivani. Tima brojevima pripadajuće osobe su po prozivu ustajale, odlazile negdje i više ih nismo vidjeli. Prostorija se praznila. Na kraju ostadosmo samo moja žena i ja, ili ono što je od nas ostalo. Nije tu više bilo niti traga od dostojanstva, samouvjerenja...
Službenica, koja je prozivala brojeve uputi se k nama. Nismo se mogli sporazumjeti riječima, ali to je toga časa bilo suvišno. Pogledi su govorili romane. Sjedne pored moje žene, zagrli ju i pomiluje po kosi. Bila je to prva ljudska gesta u tome stranom, nepoznanom svijetu. Primjeti da nismo ništa jeli i pogledom nas ukori. Pokazala je rukom na svoj trbuh. Shvatili smo. Osjetila je da je moja žena trudna, iako se to nije vidjelo.
Moja žena joj se baci u zagrljaj, a ja sam okrenuo glavu. U to vrijeme sam se stidio suza, mislio sam da je to slaba reklama za garancije napisane u ugovoru. Tamo je bilo samo riječi o radu i satnici, a osjećaji su bili nepoželjni. Mislio sam da će netko, ako vidi suze odustati od ugovora i reći ...to nije bilo dogovoreno.
München je bio tek na polovici puta. Dalje smo putovali, kao pojedinačna roba. Željeznički službenici predavali su nas jedni drugima, hranili nas, brinuli o nama...
Radna snaga, broj 5780 stigla je na konačno odredište prvoga dana u ožujku 1973. U 21.30. Na kolodvoru nas je dočekala Anđelka, žena moga bratića. Roba je stigla neoštećena, jedino je ambalaža malo stradala, ali ona ionako nije više potrebna. Atestirano zdravi mišići spremni su za rad, kao što je ugovorom s brojem 5780 bilo predviđeno.
Emila više nema. Ostao je u sjećanju na peronu u Slavonskom Brodu, u inženjeringu poduzeća Oriolik, u društvu iz grada... U Njemačku je stigla samo njegova radna sposobnost, nešto veša i odjeće i sasvim pri dnu kufera, skrivena i prošvercana Tadijanovićeva zbirka pjesama „Sunce nad oranicama“….